"Mama, ne vole me u razredu!"

Ako ste roditelj djeteta koje je izgovorilo ovu rečenicu, vi svakako nešto morate poduzeti. Ako je još rečenica izgovorena kroz suze, nemate što čekati.Vjerovati ili ne manje je važno. Sigurno je samo jedno, taj se osjećaj u djeteta nije pojavio bez razloga. I pitanje je od kad traje i koliko je djetetu trebalo vremena da ga verbalizira. Vi ćete mu pomoći da ga i racionalizira. Jer nema situacije koja je nerješiva i to djetetu treba dati do znanja.

Ovu djetetovu izjavu morate primiti bez uzrujavanja, prijetnji, okrivljavanja bilo koga. Bit će pametno da ga pitate po čemu je to zaključilo? Kako je uopće primijetilo da ga „ne vole u razredu"?


Ako su neki od djetetovih odgovora: NITKO SE NE ŽELI SAMNOM IGRATI, MENI NITKO NE ŽELI POSUDITI BILJEŽNICU KAD SAM BOLESTAN, NITKO NE ŽELI SAMNOM SJEDITI.....onda treba uslijediti razgovor tipa : da vidimo što bi mogli biti razlozi?! Dijete će sigurno reći da „po njemu" nema razloga zašto je tomu tako no vi ćete shvatiti da se ipak nešto događa. Povedite razgovor u smjeru koji će omogućiti da prateći djetetov izraz lica zaključite kad „je vruće". Na primjer, pitajte ga želi li ono uvijek biti glavno u igri, određivati pravila, a poznajući ga najbolje, znat ćete je li možda razlog u tome što vaše dijete ne zna podnijeti poraz, ili jednostavno nije naučilo dijeliti igračke, ili pak ne prihvaća pravila, ili je netko u razredu superiorniji od njega a to naprosto ne može podnijeti, možda jednostavno nikom ne želi dodati loptu kad igraju nogomet, a kad netko pogriješi „drži mu lekcije"??! Ili se ruga onima koji nešto ne mogu shvatiti „od prve"? Vjerujte, negdje je i ono vidjelo taj primjer....

Ako su neki od njegovih odgovora: ZOVU ME TUŽIBABA, CINKAROŠ, ULIZICA...onda treba povesti razgovor o tome kako svatko od nas ponekad ne može odoliti da nekog ne tuži učiteljici, da joj se „ne dodvori" prijavljivanjem neke sumnjive situacije u razredu, ali da nije nimalo poželjno da budemo „svakom loncu poklopac", da baš sve odmah „tužakamo", da tražimo kad će netko pogriješiti i onda uživamo u tome da ga osramotimo....ne trebamo se baš u sve miješati, osobito kad nas se osobno ne tiče. Znate i sami iz svojeg iskustva da djeca ne vole „tužibabe", a ni učitelji u tome ne uživaju, budite uvjereni. Naučite dijete da „stvar prijavljuje" onda kad time pomaže onom koga prijavljuje...nije to lako naučiti ali se može.

Ako su neki od njegovih odgovora: UVIJEK SAM JA ZA SVE KRIV, MENE UČITELJICA JEDINOG PITA NAJTEŽA PITANJA A NITKO MI NE ŽELI ŠAPNUTI, GOVORE MI DA SAM MAMINA MAZA, RUGAJU MI SE KAKO SAM OBUČEN.....onda se treba zapitati jesmo li i sami kao roditelji tome pridonijeli. Djeca često one koji se razlikuju, recimo po odijevanju „zafrkavaju". Neki roditelji djecu oblače ,blago rečeno, "preozbiljno", pa tako viđamo bijele košulje, tamne hlače, pa i kravate,nasuprot tome, viđamo i „treger" hlače u dobi kad su primjerene traperice i trenirke, "dokoljenke" kod dječaka u pubertetu izazivaju razred na ruganje, neprestano oblačenje u dječjim buticima s dječjim markama, kod „petaša" ili „šestaša" izazvat će buru smijeha i zafrkavanja, pa bi trebalo malo „oslušnuti" što je u kojoj dobi „in" a što nije kako bi izbjegli te nemile događaje. A što se tiče maminih maza, osobito kod dječaka, nemojte stalno za svojim mališanom nešto nositi i donositi, danas bilježnicu, sutra čokoladnu torticu, prekosutra deblju majicu... time dijete obilježavate kao mazu i činite mu situaciju u razredu u kojoj mu je teško naći „obranu" od naleta komentara. Sve mu to možete dati i pripremiti unaprijed. I nemojte se miješati u njegove nesporazume s vršnjacima tipa „sad će vama moja mama pokazati...!"
A to, da je uvijek za sve kriv i da se njega uvijek najteže pita od gradiva.... možda su razlozi za prvo: PREČESTO JE SUDIONIK PA I SUMNJA ČESTO PADA NA NJEGA,A MOŽDA MU DJECA TAKO I „VRAĆAJU" PA I ONI NJEGA TUŽE, ILI PAK JEDNOSTAVNO ŠALJE „SIGNALE" - BAVITE SE SAMNOM..... a za drugo: DJECA SVOJU NESIGURNOST U ZNANJE ČESTO OPRAVDAVAJU KOD RODITELJA UPRAVO OVOM IZJAVOM, A MOŽDA SE IPAK SAMO RADI O NEDOVOLJNO NAUČENOM GRADIVU, PROVJERITE.

Ako vas ni jedno od tumačenja nije umirilo, i niste zadovoljni pristupom temi, bit će najbolje obratiti se učiteljici i pitati je što misli „ZAŠTO SE KOD VAŠEG DJETETA POJAVIO TAJ OSJEĆAJ NEVOLJENJA?" I vjerujte joj kad vam kaže svoje mišljenje. I poslušajte njen savjet. A možda vam je dijete to reklo samo zato da se s njim „pozabavite" i da ima osjećaj da je kod kuće voljeno. I uvjerite ga.